Niti sagriješi on niti njegovi roditelji (usp. Iv 9 , 1-41)

Drage sestre i braćo u uskrslom Kristu,
na putu smo prema Uskrsu, proslavi Isusovog uskrsnuća i našega. Premda na osobnoj i globalnoj situaciji živimo „ograničenosti“ na mnogim razinama, ipak u našim srcma blista svjetlo vjere i duboke nade u Isusovu i našu pobjedu nad svim zlima, pa tako i nad „coronavirusom“. Isus nam svojom realnom prisutnošću daje neslućene prostore slobode i u dubokoj vjeri i pouzdanju slijedimo Njegove upute darovane nam u Evanđelju. Isus je Kralj i On je okrunjen svom slavom Očeve moći pobjede, a po Mariji, Kraljici Neba i Zemlje želi nam dati svoju „Krunu ljubavi“ koja nam nikada ne smije biti preteška jer nosi svi uzvišenost istinske slobode i radosti!
U evanđelju 4. Korizmene nedjelje, pratimo Isusa na putu. U svojoj ljubavi i svojim blagoslovom On želi pristići u sve naše situacije i susrete kako bi ih učinio plodonosnijima i osmišljenijima svojom božanskom Objavom i prisutnošću. Isus se nikada ne zaustavlja na putu! Naime, On susreće čovjeka, spašava ga, liječi, prosvjetljuje i otvara mu put prema vječnosti, ali ga nikada ne veže za sebe niti mu oduzima slobodu. Nadasve, Isus se ne zaustavlja na putu i zato što ga nitko ne može „prisvojiti“ i sebično ga „zadržati“ za sebe! Ta Njegova sloboda prožeta je Duhom Svetim koji ga povezuje s Njegovim Ocem a kojega On velikodušno daruje onima koji mu se otvaraju i žeđaju za tom pravom i konačnom slobodom. Neka mu je dovijeka sva slava i čast na njegovom ustrajnom hodu do svakoga od nas, do naših mjesta i gradova, do naših obitelji i zajednica.
Što se zapravo događa na tom Isusovom putu, drage sestre i braćo?
Sv. Ivan evanđelist jednostavno navodi kako Isus „ugleda čovjeka slijepa od rođenja“. Predivne li životne slike i događaja! Isus ima otvorene oči, ali nadasve otvoreno srce i puno ljubavi! Njegov se pogled zaustavlja na čovjeku, slijepom od rođenja. Isus vidi čovjeka koji ima veliko životno ogranićenje, rekli bismo hendikep. No, to nije jedina granica koju taj čovjek ima. U daljnem tekstu sv. Ivan nam govori da je bio i prosjak. Osim nemogućnosti promatranja i kreativnog sudjelovanja u svijetu, on nije imao niti osnovno za življenje vlastitoga dostojanstva. Radi toga bio je primoren prositi i tako ovisiti o drugima. Biti slijepac od rođenja, znači ne upoznati ljepotu stvorenoga, ne vidjeti i „poznavati“ vlastite roditelje, braću, sestre, i prijatelje. Biti slijep od rođenja znači, ne uspijevati bez pomoći drugih „staviti u akciju“ sve darove, sposobnosti i karizme…Jednostavno znači biti u tami, i zatvoren u vlastitom svijetu i granicama. Upravo je takvog čovjeka koji je živio veliku ograničenost i uvjetovanost, Isus vidio, i njemu se približio.

Drage sestre i braćo, Isus uvijek prvi vidi čovjeka! Prije negoli smo mi Njega „vidjeli“ – upoznali, prije negoli smo mi došli Isusu, On je nas prve zapazio i nama približio! Prije negoli smo mi počeli ljubiti Njega, On je nas prvi zavolio i uzljubio! Upravo nam to tvrdi veliki apostol naroda sv. Pavao:
“Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije…  Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim” (usp. Rim 5, 8-10). Upravo nam ovu dinamiku spasenja prenosi sv. Ivan, koja u nama sije neizmjernu radost Duha Svetoga jer smo zadobili opravdanje po žrtvi života Isusa Krista i na taj način zadobili spasenje kao čisti i bezuvjetni milosni dar!
Naime, dok Isus gleda čovjeka slijepog od rođenja, u srcima njegovih učenika javlja se jedno vrlo zanimljivo pitanje koje je i danas vrlo aktualno. Ovo pitanje osobito dotiče one ljude koji još uvijek nisu razumijeli niti prihvatili najdublji razlog a onda i otajstvo Isusova dolaska, tajnu Njegove ljubavi i snagu Njegove smrti i uskrsnuća. I danas mnogi ljudi, kao nekoć Isusovi učenici još neupućeni i puni predrasuda postavljaju ovo pitanje: „Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?“ Ovim pitanjem njegovi učenici žele pronaći „dežurne krivce“ zlu koje je pogodilo tog nevinog čovjeka rodivši se slijep. Tko je li je sagriješio, on ili njegovi roditelji, pitanje je koje dotiče samu srž jedne osobnosti. Za učenike, u njihovim mislima i pogledima postoji samo taj čovjek ili njegovi roditelji koji bi mogli dati malo svjetla za njihovo pitanje. Horizont njihova razmišljanja dopire jedino jedino do žrtve sljepoče i onih koji su ga na svijet donijeli, odnosno na njegovo pokoljenje – „obiteljsko stablo“. Za njih tada nije postojao drugi razlog sljepoči toga čovjeka, odnosno izvor njegovom trpljenju, granici i problemima.
Zar nam drage sestre i braćo, po ovom pitanju Isusovih učenika, Božja riječ ne rasvjetljuje tusuću drugih pitanja, krivih stavova, zaključaka i praksi, koje mentaliteti pojediih „crkvenih krugova“ i „molitvenih zajednica“ nude kao istinita „riješenja“? Dok se mnogi ljudi, neupućeni i naivni vrte u stalnim „krugovima“ tražeći „krivce“ u vlastitim „obiteljskim stablima“, Isus, Sin Božji, utjelovljena Očeva Riječ i savršena Mudrost, ovako odgovara:
„Niti sagriješi on niti njegovi roditelji“. Kod ovog Isusovog odgovora trebali bi zastati i „zašutjeti“ mnogi lažni proroci i naučitelji, odnosno prestati iskrivljenim praksama i naukama jednostavno rečeno „vući druge za nos“ i tako zatvarati im put do njihovog istinskog Spasitelja o Otkupitelja – Isusa! Naime, Isus jasno kaže, niti je sagriješo on niti njegovi roditelji, a to znači, niti njegovi djedovi i bake, niti itko iz njegovih obiteljskih stabala i vrtova! Tom tvrdnjom, odnosno Objavom, Isus im „proširuje“ intelektualne i duhovne horizonte, ali nadasve otvara im božanske prozore istine i ljubavi preko kojih mogu udisati DAH DUHA SVETOGA da bi mogli sami prodisati u pravoj spasenjskoj radosti i tako druge uvodili u novi život što im ga sada PRISUTNI SPASITELJ daje i razotkriva! Naime, Isus im daje ključ razumijevanja svih granica, patnji i bola toga čovjeka slijepog od rođenja: on nije slijep (bolestan, siromašan, ograničen, „proklet“,) zato što bi on ili njegovi roditelji sagriješili, „nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja“. Koliki danas ljudi u današnjim „slijepima od rođenja“ vide „prokletstvo“ granicu, njihov grijeh ili njihovih roditelja, a ne vide ono što Isus vidi: čovjeka na kojemu će se očitovati djela Božja“. Isus u njemu ne vidi „prokletog čovjeka“ ili „proklestvo“ već vidi „prostor“ i „dimenziju“ za očitovanje Božjih djela. Isus vidi u njemu „prostor i vrijeme – osobu“ na kojoj može ispuniti i činiti djelo svoga Oca! Koliki danas ljudi, pa čak i u određenim „vjerničkim krugovima“ izbjegavaju ljude sa određenim „granicama“, uvjetovanostima, „tražeći“ svjesno ili nesvjesno u njima Božju srdžbu i gnjev, pravednost ili osudu!? Takvim svojim stavovima oni „stvaraju ambijent“ elitizma, farizejizma, u svojim krugovima, a s druge strane marginalizariju ostale smatrajući ih osobama drugoga reda, „manje vrijednima“ ili potrebnima „čišćenja“. To nije Isusov pogled i stav, a onda niti u njima djeluje istiniti duh, odnosno Duh Krista Isusa! Isus u svim ljudima, zapravo u svima nama prepoznaje one na kojima se treba očitovati Božje djelo, Božja proslava! Zbog toga Isus kaže: „dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla“. Drage sestre i braćo u uskrslom Kristu, došao je Dan, odnosno očitovanje Božjega milosrđa i dobrote! U ovome Danu – Božjega milosrđa i dobrote – Isus se očituje kao jedino Sunce istine, Objave, praštanja, slobode i mira! Isus, sam objavljuje: „Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.“ Nažalost, mnogi ljudi svojom zatvorenošću ne dopuštaju da Isus-Sunce obasja njihove živote, i dok sami bivaju i djeluju u tami, svojim lažnim stavovima i naučavanjim, brane drugima da uđu u lađu spasenja Božjega zagrljaja i ozdravljenja! Isus jasno govori da dolazi noć i nitko ne može raditi. Nitko ne može djelovati dok je noć. To znači, oni koji nisu obasjani Isusovom svjetlošću – NE DJELUJU, jer su u noći! A na koji način Isus radi?
Upravo nam to pokazuje sv. Ivan: „To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči“.  Isus ima vremena za čovjeka, on biva s njime i dotiče ga svojom prisutnošću i svojim djelima! Isus čini jednu vrlo zanimljivu gestu nakon što je objavio božansku istinu: „pljune na zemlju“. Zasigurno On svojom pljuvačkom nije htio prezreti zemlju, smatrati je nevrijednom, a kamoli da čovjeka omalovaži i prezre! Isus je vrijedan, odnosno marljiv, on djeluje jer i Njegov Otac uvijek radi (usp. Iv 5, 17). Isus s velikom i dubokom namjerom to čini! Naime, u evanđeoskom smislu, pljuvačka predstavlja ljudski duh! Stari su židovi u njoj vidjeli „kondenzaciju“, „koncentraciju“ čovječjeg duha. To znači, kako sv. Ivan prenosi, Isus je htio svojom „pljuvačkom“ dati svoga Duha zemlji, jer bez Njegova Duha ova zemlja je jednostavna prašina! Svojim Duhom zapravo Isus posvećuje zemlju, ali jednako tako On „od pljuvačke načini kal, i tim kalom pomazuje oči slijepcu. Upravo nam ova slika, ova evanđeoska Isusova gesta doziva u pamet ono prvotno čovjekovo stvaranje! Ustvari, Bog je čovjeka najprije načinio od praha zemaljskoga,  a onda je u njega udahnuo svoj dah! Gesta što je Isus čini čovjeku slijeom od rođenja, na neki način nas želi vratiti našim izvorima, počecima. Isusovo djelo dopire do korijena čovjekova života, ne samo do određenog obiteljskog stabla! Isus neželi u tebi ozdraviti samo tvoje obiteljsko stablo, ili samo do 14 ili 15 pokoljenje kako neki na površan način gledaju put ozdravljenja i paničnu čežnju za probitkom ili „blagoslovom“. Isus pomažući kalom oči slijepcu od rođenja, zapravo ga ponovno, na jedinstven način stvara. To je realna slika spasenjskog Isusovog djela što ga je svima nama načinio oslobodivši nas posljedica istočnog grijeha, te po daru krštenja postali smo dionici novoga, vječnoga života! Otvaranje oči slijepcu znači, prepoznati sve ono što ti je Otac darovao po svom ljubljenom Sinu, koji je umro i uskrsnuo za tebe! Ima nešto veće od toga djela na ovome svijetu?! Zasigurno nema! Ova spasenjska gesta će se malo kasnije još jasnije vidjeti u ovom jedinstvenom događaju što je slika svega onoga što se zapravo nama dogodilo po milosti krštenja! Čovjek koji je od rođenja slijep, nije nikako mogao „sudjelovati u životu“, radi svoje sljepoče, čak ni roditelje nije mogao vidjeti i upoznati, a kamoli ostale ljude i stvorenja! Isus mu kalom što ga je On sam pripravio, pomazuje oči! Nema nikoga drugoga koji bi ti mogao pružiti lijek za tvoju sljepoću, tvoju tamu, sve tvoje isključenosti od svih blagodati što ti ih je Otac pripremio! Nema toga čovjeka, niti ikakve vjerničke ili druge prakse koja bi mogla čovjeka učiniti dionikom istinskog života i svjetla, ali i uvesti ga u istinski blagoslov da bi on mogao razlikovati boje života, stvorove, nadasve naučio razlikovati „duhove“ i na koncu razlikovati Božji dar od svega onoga što ga vodi prema tami, sljepoći i prokletstvu!
Dok ljudska neutemeljena obećanja čovjeka redovito ostave „na cijedilu“, Isusove riječi uvijek prate Njegova djela! Štoviše, Njegove su riječi „duh i život“ (Iv 6, 63), i one ostvaruju Očeva djela budući da su prožeta snagom djelotvornoga Duha Svetoga. Isus „dodirnuvši“ čovjeka svojom intimom (pljuvačkom) doziva mu na neki način istinu kako on sam po sebi (zemlja) „ne može učiniti ništa“ ( usp. Iv 15,5), te ga šalje naprijed, govoreći mu: „Idi, operi se u kupalištu Siloamu!“ – što znači „Poslanik.“ Isus ga je učinio spremnim da napravi on osobno svoje korake i krenuti naprijed! Sada je na njemu da krene i opere se u točno određenom kupalištu koje u sebi skriva duboko značenje. Slijepi prosjak od rođenja, treba zaroniti u vodu smještenoj u kupalištu „Poslanik“. Upravo će to „pranje“ čovjeka učiniti novim čovjekom, odnosno izabranikom koji će se zaodjenuti poslanjem. Sveti Ivan navodi, kako je čovjek otišao, umio se i vratio se gledajući. Upravo se tada dogodila velika promjena u njemu. On se nanovo rodio u vodi! Prošavši kroz kupalište „Poslanik“ čovjek je postao dionikom života i svjetla! S njegovih je očiju nestala tama, on je započeo gledati, vidjeti i kušati ljepote kojim je bio okružen. Štoviše, Isus ga je tom vodom zaodjenuo poslanjem koje započinje „pranjem vodom“! Dok je bio slijep i prosio, on nije mogao ostvarivati puninu, smisao i dostojanstvo vlastitoga života.
Rodivši se kalom načinjenim Isusovih ruku i opravši se vodom iz kupališta „Poslanik“, čovjek je postao svjedokom čudesnog i izvanrednog djela spasenja. Sveti Ivan nastavlja ponirati u dubinu nove stvarnosti koje se otvorila ozdravljenom, odnosno spašenom čovjeku. On izvještava: „Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: „Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?“ Jedni su govorili: „On je.“ Drugi opet: „Nije, nego mu je sličan.“ On je sam tvrdio: „Da, ja sam!“ Nato ga upitaše: „Kako su ti se otvorile oči?“ On odgovori: „Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« Rekoše mu: „Gdje je on?“ Odgovori: „Ne znam.“ Ljudi koji su ga do tada vidjeli slijepog i kao prosjaka nisu ga mogli prepoznati. Nisu ga mogli prihvatiti kao novoga čovjeka. Zbog toga oni njega pitaju: „Kako su ti se otvorile oči?“ Oni vide promjenu na njemu ali ne znaju tko mu je to načinio. Međutim čovjek po istini njima odgovara: „Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« Osjetivši djelovanje Božje u svom životu, on je prožet istinom i jasnoćom te on detaljno i bez ikakvog dodavanja ili oduzimanja prenosi sve kako se dogodilo. Čovjek koji je progledao, ništa ne dodaje niti izmišlja! On je zadobio „jasnu dioptriju“ duha jer je zaronio u Božju istinu, i on nema potreba dodavati ili oduzimati istini događaja. On je jednostavno postao svjedok da se na njemu ispunilo Božje djelo! Dok on nesmetano i mirno ispovijeda čudesno djelovanje Sina Božjega, židovi ostaju u svojim začahurenostima koje im ne dozvoljavaju otvoriti se spasenjskoj novosti koja se i njima nudi. Oni će i dalje u sebi gajiti sud te će ozdravljenom čovjeku reći: „Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?“. Koji je plod takvoga njihova gnjeva? Izbacili ga iz sinagoge! Židovi tog čovjeka i dalje gledaju tamnim očima, da je on proklet i da na sebi nosi posljedice grijeha i prokletstva. Oni jednostavno ne žele vidjeti i prihvatiti ono što je Isus na njemu učinio. I naravno izbacili su ga van. Čovjek prožet novim svjetlom više ne pripada njihovom začarenom krugu budući da upravo oni zasljepljeni osudom radi duboke potrebe da uvijek trebaju nekoga staviti u sredinu i smatrati ga „dežurnim krivcem“ i nosiocem prokletstva. Oni su zapravo na taj način skrivali svoju tamu i zabludu i nisu bili spremni na promjenu! Isus, upravo u tom teškom trenutku za čovjeka, kad on sam nosi težinu svojega svjetla, milost ozdravljenja i odbačenosti sa strane židova, približuje mu se i nudi mu još veću objavu. U tom trenutku objavom da je On Sin Čovječji postavlja u njegov život neizbrisiv pečat kako je zapravo samo Isus taj koji čovjeka spašava i otkupljava! U tom smislu Isus objavljuje duboku istinu o božanskome sudu kojeg je započeo i ostvario na svijetu: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!“ Isusovim dolaskom sve se mijenja! Isus osudivši grijeh, pobijedio je tamu i Sotonu i na taj način čovjeku vratio svjetlo života i novi pogled u vječnost! Oni koji se otvore toj pobjedi kušaju ljepotu istinske slobode i novog rođenja! A nažalost oni koji se zatvaraju u vlastitom sudu drugih, ostaju robovi staroga svijeta propadljivosti i odvojenosti od Sina Čovječjega.
Drage sestre i braćo, približimo se Isusu po Marijinim prečistim rukama! Ovo vrijeme nam je dar! Iskoristimo svaki trenutak kako bi poslušali ono što nam Isus govori. Al nadasve dopustimo mu da ozdravi naše sljepoće. Sve ono što nam ne dopušta da gledamo Božjim očima, što nam ne dopušta da ne ljubimo Isusovim srcem predajmo Gospodinu po Marijinim prečistim rukama! Isus će to uklonjati dan za danom dok potpuno ne progledamo i ugledamo slavu Očevu kojom smo zaodjenuti! Zazovima Isusa da dođe u naš život i da nam pokaže naše „Siloe“ gdje ćemo se oprati i progledati! Za svakoga je Gospodin pripremio jedno mjesto, koje, prošavši, iskusit ćemo da smo izabrani i poslani! Isus je jedini Spasitelj i Otkupitelj ljudskoga roda! Nitko ne može zamijeniti Isusa ili zauzeti Njegovo mjesto u našem životu!
Drage sestre i braćo, neka Gospodin obilno izlije Duha svoga Svetoga da bi mogli čuti Njegov glas, koji je glas Dobroga Pastrira i koji jedini čovjeka do kraja i u svemu spašava i donosi mu novi život u obilju!

Neka vas, vaše obitelji i sve vaše životne putove blagoslovi i čuva po Marijinim prečistim rukama, Trojedini Bog, Otac, Sin i Duh Sveti! Amen! (p. Rozo Palić, F.A.T., 20.03.2020.)