Egzorcizam i molitve oslobođenja

Pastoralna nota nadbiskupa Giampaola Crepaldija

(prijevod s talijanskog)

 

PREDGOVOR:
1. Nakon duge molitve i pomnog razmišljanja odlučio sam da je prikladno objaviti ovu pastoralnu bilješku koja se bavi tematikom prisutnosti i djelovanja sotone, protiv kojeg se Crkva bori i svim svojim bićem suprotstavlja njegovom djelovanju što na poseban način započinje obredom egzorcizma (izganjanja zloga) te molitvama za ozdravljenje i oslobođenje.
Već prije nekoliko mjeseci imenovao sam skupinu svećenika kojima sam povjerio tu delikatnu službu. Ono što me osobito uvjerilo da to učinim bila je svjesnost, koju sam stekao na brojnim susretima, da znatni broj ljudi pati zbog djelovanja sotone i pozivaju Crkvu na duhovnu službu i molitvu. Štoviše neka istraživanja, iako ne javna, govore da na našem području ima ljudi koji se bave sotonizmom.
Međutim, ne gledajući neke podataka koje je, iz razumljivih razloga, teško provjeriti, bez sumnje je da postoji pastoralna potreba prići ljudima koji od Crkve traže milost molitve kako bi zadobilo zdravlje duše i ponovo pronašli spokoj i mir u životu. Za ovu pastoralnu odluku hrabrost su mi, iznad svega, dale Isusove riječi: “Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade” (Lk 10,18). Izgovorio ih je u trenutku kada su učenici Učitelju ushićeno govorili o plodovima svojih prvih misijskih iskustava. Razmišljajući o tim Gospodinovim riječima shvatio sam, prije svega, da je navještanje Božjeg kraljevstva uvijek pobjeda nad sotonom te, kao drugo, da je izgradnja Kraljevstva neprekidno je izložena opasnostima duha zla. To je u sadašnjem trenutnu vrlo aktualna pouka koja nas upozorava na značaj borbe koja odgovara životu kršćana i Crkve (usp. Otk 12,7). Pri pisanju ove pastoralne note često se pozivam na bilješke katekizma Katoličke Crkve koji o toj temi posebno govori u brojevima 391-395.

Sotona, njegov grijeh i njegovo djelovanje
2. Tko je sotona? Sveto Pismo nam pomaže pri odgovoru na to pitanje pomoću nekih dragocjenih elemenata, U poslanici sv. Jude, zapravo, nalazimo napisano: “I anđele, koji nisu čuvali svojeg dostojanstva, nego su ostavili svoje prebivalište, sačuvao je za sud velikoga Dana.” (Jud 1,6). U svojoj drugoj poslanici sveti Petar nam govori o “anđelima koji sagriješiše” i Bog “ih je sunovratio u podzemlje i predao mračnom bezdanu da budu čuvani za sud” (2 Pt 2,4).
Bog ih je strmoglavio u podzemlje zbog njihove slobodne volje da se odupru Njemu: … “jer đavao griješi od početka….” (1 Iv 3,8); “On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži.” (Iv 8,44)
Sve te podatke Svetog Pisma je procijenila tradicija Crkvenog nauka, s Katekizam Katoličke Crkve ovako ga sažima: “Iza neposlusnog izbora nasih praroditelja nalazi se zavodnicki glas koji se protivi Bogu, a koji ih iz zavisti strovaljuje u smrt.Pismo i crkvena Predaja vide u tom bicu palog andjela, zvanog Sotona ili djavao. Crkva uci da je on bio najprije dobar andjeo, stvoren od Boga. “Djavao i ostali demoni stvoreni su od Boga po naravi dobri, ali su od sebe postali zli” (KKC 391).

3. Katekizam Katoličke Crkve s kratkim nam i dragocjenim savjetima opisuje sotonin grijeh i grijeh ostalih demona: “Pismo govori o grijehu tih anđrla. Taj se “pad” sastoji u slobodnom izboru tih stvorenih duhova koji su iz dna bića i neopozivo otklonili Boga i njegovo kraljevstvo. Odraz te pobune nalazimo u zavodnikovim riječima praroditeljima: ‘Bit ćete kao Bog’ (Post 3,5). “Ono što čini da grijeh anđela ne može biti oprošten jest neopoziv značaj anđeoskog izbora, a ne manjak beskonačnoga Božjeg milosrđa. “Nema kajanja za njih nakon pada kao sto nema kajanja za ljude nakon smrti”. (KKC 392, 393) Te tvrdnje u Katekizmu uče nas da oni sada žive u stanju korjenitog i nepovratnog odbijanja Boga. I ne samo to: “Sveto Pismo potvrdjuje zlokobni utjecaj onoga koga Isus naziva “covjekoubojicom od pocetka” (Iv 8,44), koji je i Isusa pokusao odvratiti od poslanja koje je dobio od Oca. “Zato se pojavio Sin Bozji da razori djela djavolska” (1 Iv 3,8). Po posljedicama je najteze od tih djela bilo lazljivo zavodjenje koje je navelo covjeka da ne slusa Boga.” (KKC 394) Na taj način sotona i ostali demoni namjeravaju potkopati i uništiti sve one vrijednosti koje čine ljudski život: istinu, dobro, pravdu, milosrđe i ljubav. U Knjizi mudrosti čitamo: “A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.” (Mudr 2,24). Pod istim principom, Isus Krist upozorava: “Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu” (Mt 10,28)

4. Katolička nas vjera uči da sotona nastoji iskoristiti svoju moć i vlast nad čovjekom. Ovu doktrinu Crkva je oduvijek ispovijedala i proglasila, a Tridentski sabor ju je u potvrdio u svojim raspravama koje se bave izvornim grijehom; ta se doktrina izražava u liturgijskoj proslavi krštenja i potvrde, kada se prije ispovijedi vjere pita krštenika ili krizmanika odriče li se zloga i svih njegovih djela. Ta je doktrina utemeljena u riječima Svetog pisma gdje je sotona nazvan “knezom ovoga svijeta” (usp. Iv 12,31; 14,40; 16,11) i još “bog ovoga svijeta” (2Kor 4,4). Upotrebljavaju se i druga imena za opis njegovih odnosa s čovjekom: Beelzebul (Belzebub) ili Belial, nečisti duh, tlačitelj, zli i antikrist (1 Iv 4,3). Sveti Petar ga uspoređuje s ričićim lavom (1 Pt 5,8), Otkrivenje ga opisuje kao zmaja, a Knjiga postanka kao zmiju. Često se koristi pojam đavao (od grčkog diabolos) što znači izazvati uništavanje, podjelu, klevetanje i zavaravanje. Osim toga Sveti Pismo ga prepoznaje kao osobu, ali i kao legiju: “Legija mi je ime” – odgovorio je – “ima nas mnogo”, tako nečisti duhovi vrište Isusu u gerazenskom kraju (Mk 5, 9); “đavao i njegovi anđeli”, kaže Isus kada opisuje posljednji sud (usp. Mt 25,41).

5. U Svetom pismu, osobito u Novom zavjetu, nalazimo upozorenje da moć i vlast Sotone i drugih zlih duhova nije ograničena samo na područje čovjeka, već utječe na cijeli svijet: “Znamo: od Boga smo, a sav je svijet pod Zlim”( 1 Iv 5,19). Ove riječi apostola Ivana također upućuju na prisutnost Sotone i drugih demona u povijesti čovječanstva, prisutnost koja se povećava kako se čovjek i društvo udaljavaju od Boga. Osim toga, ako pažljivo razmotrimo prispodobu Krista na polju, polje moramo shvatiti kao svijet – kao dobrom sjeme i loše, bit će nam jasno da zli sije zato da bi iz svijeta iskorijenio dobro koja je tamo posijano (usp. Mt 13, 38s). Dobro se sjeme mora njegovati i budno čuvati (usp. Mt 26,41, 1 Pet 5,8) postom (vidi Mt 17,21) i molitvom: “Ovaj se rod (demona) ničim drugim ne može izgnati osim molitvom i postom”(Mk 9,29).

Kristova pobjeda nad Sotonom
6. Tamni scenarij, koji ocrtava prisutnoz i djelovanje Sotone, ne smije nas odvesti na obeshrabrenje i strah jer nas vjera Crkve uči: “Sotonina moč nije beskonačna. On je samo stvorenje, moćno zato što je čisti duh, ali ipak samo stvorenje: on ne može spriječiti izgradnju Kraljevstva Božjega. Iako Sotona u svijetu djeluje mržnjom protiv Boga i njegova Kraljevstva u Isusu Kristu i premda njegovo djelovanje, za svakog covjeka i za društvo, prouzrokuje teške štete duhovne, a posredno i fizičke naravi božanska providnost dopušta to djelovanje, snažno i blago upravljajući ljudskom i svjetskom poviješću. To božansko pripustanje đavolskoga djelovanja velika je tajna, ali “mi znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro” (Rim 8,28). (KKC 395). Iz vjere dolazi svjetlo utjehe i poruka nade jer nas vjera uči da sotona ne može spriječiti izgradnju Kraljevstva Božjeg u kojem će se na kraju u potpunosti ispuniti Očeva pravda i ljubav prema Njegovim stvorenjima, iako djelovanje sotone uzrokuje mnogo štete pojedincima i društvu. Možemo čak reći sa svetim Pavlom da zli duh pridonosi dobru (usp Rimljanima 2,28) i služi izgradnji slave izabranih (usp 2 Tim 2,10).

7. U potpunosti se oslanjajmo na ovu važnu, kršćansku istinu: čak i ako je moć sotonina snažna, nikada ne može uništiti našu slobodu i odgovornost, a mi nećemo moći zanijekati Kristovo otkupiteljsko djelovanje. To vrlo lijepo pojašnjavaju riječi koje je Isus uputio Petru na početku muke: “Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera” (Lk 22,31-32). U Očenašu nas Isus opominje da moramo, kako bi se oduprli iskušenjima zlog duha, moliti s povjerenjem i postojanošću. Molitvama Ocu u Isusovom duhu moramo svom snagom svoje vjere uzvikivati : Gospodine učini da ne podlegnemo iskušenju i oslobodi nas od zla i zloga duha!

8. Čitava povijest čovječanstva može se razmatrati kao funkcija spasenja koja donosi pobjedu Krista nad „knezom ovoga svijeta” (Iv 12,31; 14,30; 16,11). “Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi! ” (Lk 4,8), kaže Krista Sotoni. Na jednom od najtežih koraka njegova poslanja onima koji su ga čak i osudili da progoni demone u Belcebovu imenu, Isus odgovara ovim jednostavnim i utješnim riječima: “Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i svaki grad ili kuća u sebi razdijeljena neće opstati. Ako Sotona Sotonu izgoni, u sebi je razdijeljen. Kako će dakle opstati kraljevstvo njegovo? I ako ja po Beelzebulu izgonim đavle, po kome ih sinovi vaši izgone? Zato će vam oni biti suci. Ali ako ja po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje.” (Mt 12, 25-28). Kao što čitamo u poslanici Hebrejima, Krist je postao dio čovječjeg roda sve do križa “da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu.” (Heb 2: 14s).

Pastoralne smjernice
9. U obzoru ovih važnih učenja Svetog pisma i Crkvene doktrine, prikladno je istaknuti na neke pastoralne smjernice opće prirode koje su vrlo korisne osobito za duhovnike pri obavljanju službe. Posebno je važno da su naše kršćanske zajednice o gore spomenutim temama podučene teološkom strogošću i pastoralnom mudrošću kako bi se, prije svega, najbolje naglasila pobjedu Krista nad demonskom stvarnošću. Kao drugo: kršćanske zajednice moraju biti podučene i spremne s ljubavlju i poštovanjem prihvatiti i dati mu savjet i pomoćonome za kojeg se na ovaj ili onaj način vjeruje se da ima veze s situacijama koje se mogu pripisati demonskom djelovanju. Nedostatak pravilnog prihvaćanja često gura takvu uznemirenu osobu u neminovnost da razumijevanje potraži drugdje uz rizik da navuku na sebe psiho-fizičke i mentalne štete, često vrlo teške naravi. Treće: takve ljude treba pozvati da se uzdaju u Isusa Krista jer “nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.” (Djela 4:12). Četvrto, treba ih uključiti u osobno i očovječeno iskustvo vjere što im daje pobožan ritam, molitvu, slušanje i prihvaćanje Božje riječi, sudjelovanje u sakramentima, osobito u euharistiji i ispovijedi, te suosjećanje prema siromašnima i patnicima. I konačno, u slučaju kada se uvjerimo da planirano postupanje ne daje očekivane plodove, ili da se ne radi o mentalnoj bolesti, takve ljudi moramo upozoriti na mogućnost susreta s duhovnikom egzorcistom.

10. Na poseban način svećenici u vršenju svoje službe trebaju se pridržavati dolje navedenih pastoralnih smjernica koje su o obredu egzorcizma, nakon objave liturgijskih knjiga, mudro pripremili talijanski biskupi:

a. “vjernike mudro i oprezno upozoriti da ne traže senzacionalno i izbjegnu glupu lakovjernost koja vidi đavolsku internvenciju u svakoj anomaliji i poteškoći, kao i i racionalističke predrasude koja unaprijed isključuje sve uplitanje zlih duhova u svijetu

b. upozoriti vjernike na opasnost koja dolazi iz knjiga, televizijskih programa i informacija javnih medija koji zbog profita iskorištavaju široko zanimanje za neobične ili nezdrave događaje

c. pozvati vjernike da nikada ne odlate onima koji se bave magijom, tvrde da imaju okultnu ili paranormalnu moć ili smatraju da imaju posebne sposobnosti. Ako bi bilo sumnje na utjecaj đavolske prisutnostui, prijeko je potrebno okrenuti se mišljenju svećenika egzorcista i milosnoj potpori koju nam daje Crkva, osobito u sakramentima

d. predstaviti autentično značenje jezika (govora) se upotrebljava u Svetom Pismu i tradiciji Crkve i pomagati da u kršćanima dozrijeva ispravan pristup prema nazočnosti i djelovanju sotone u svijetu

e. upozoriti u katehezi i propovjednima da su praznovjerje, magija i, još više, sotonizam u suprotnosti s čovjekovim dostojanstvom i racionalnošću te vjerom u svemoćnog Boga Oca i našeg Spasitelja Isusa Krista “(Talijanska biskupska konferencija, Predstavljanje obreda egzorcizma, br. 8).

Obred egzorcizma: smjernice
11. Egzorcizam je javna i svečana molitva Crkve za suzbijanje đavolske moći. U katekizmu Katoličke Crkve čitamo sljedeću definiciju: ” Kad Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista, traži da neka osoba ili predmet budu zastičeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti, govori se o otklinjanju (egzorcizmu). Svečano otklinjanje, zvano “velikim egzorcizmom”, moze izvršiti samo svećenik, i to s biskupovim dopuštenjem.” (KKC 1673) Bit egzorcizma je zapovijed dana zloduhu u Isusovo ime da napusti opsjednutog ili oslobodi neki prostor, stvari ili osobe od njihove prisutnosti. U egzorcizmu se, dakle, zlome ništa ne govori već zapovjeda. To je sakramental koji djeluje “ex opere operantis ecclesiae”, odnosno zbog snage molitve Crkve koja moli

12. Za provedbu ove Crkvene službe po Božjem zakonu u prvom redu pozvani su biskupi – ” Ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle. ” (Mk 3, 14-15) – i zajedno s njima i svećenike koji su od biskupa primili eksplicitni nalog činiti egzorcizam. To moraju biti svećenici koji se odlikuju pobožnošću znanjem, oprezom i integritetom života (usp. ZCP 1172 §1 i 2). Svećenici egzorcisti mogu primiti pojedince, ali u granicama mogućnosti koje im je dao njihov župnik ili drugi svećenik i pozvani su djelovati prema pravilima napisanim pod brojevima 13-19 u novom Obredniku egzorcizma (De exorcismis et supplicationibus quibusdam). Svećenici kojima je povjerena stalna služba egzorcizma ili služba “ad acrum”, tu službu moraju izvršavati s oprezom i uvijek pod vodstvom biskupa svoje biskupije kojeg redovito moraju obavještavati o obavljanju službe. Egzorcistu je zabranjeno svoju službu povjeriti nekome drugome, čak ni svećeniku, jer se služba egzorcizma nikada ne smije povjeriti drugima. Svećenici koji nisu ovlašteni vršiti službu egzorcizma, kao i laicima, zabranjeno je izgovarati molitve egzorcizma. Svećenici “koji nisu egzorcisti” mogu moliti molitvu za oslobođenje osobe od zloduha, ali ne smiju vršiti egzorcizam.Takve molitve za ozdravljenje ili oslobođenje nikada ne smiju prijeći u egzorcizam. Biskupijska skupina svećenika egzorcista se pod vodstvom svog moderatora suočava s raznim problematikama koje su povezane s raznim pitanjima poveznim s pružanjem pastorale egzorcizma kako bi djelovali na koordiniran i kolegijalan način.

13. Za molitvu egzorcizma, kako u obliku molitve tako i u obliku zapovijedi, moramo slijediti novi Obrednik “De Exordsmis i supplieationibus quibusdam” objavljen 22. studenog 1998. dekretom Kongregacija za bogoštovlje i sakramente; u talijanskom prijevodu objavila ga je Talijanska biskupska konferencija 25. studenog 2001. Kretnje koje se mogu izvesti tijekom egzorcizma moraju biti obilježene velikom umjerenošću tako da egzorcizam ” pokazuje vjeru Crkve i sprečava da ga se shvati kao čarobni ili praznovjerni čin (De exoreismis etsupplicationihus quibusdam, br. 19). Obred se mora odvijati po pravilima Obrednika (br. 20-30) ” De exorcismis et supplicationibus quibusdam”

14. Svećenik egzorcist će započeti ritual egzorcizam tek nakon što je dosegao moralnu sigurnost da je osoba zaista opsjednuta, uz pomoć otkrivanja/ identificiranja sličnih slučajeva (usp. De exoreismis i supplicationibus quibusdam, br. 16) i uz savjet medicinskih stručnjaka i psihijatara koji su, sa svojom savjetodavnom ulogom, sastavni dio Biskupijske skupine svećenika egzorista. Ako su kod osoba pristurne duševni ili tjelesni poremećaji svećenik ne vrši obred egzorcizma, ali ipak će s milosrđem prihvatiti one koji pate i preporučiti ih Bogu. U slučaju maloljetnih osoba potrebno je zatražiti pismeno odobrenje roditelja koji moraju biti prisutni tijekom egzorcizma. Biskupijskom egzorcistu mogu se obratiti svi vjernici biskupije u Trstu, a samo u iznimnim slučajevima dolaze mu i oni iz drugih biskupija ukoliko ih prije predstavi i da im odobrenje ordinarij kojem pripadaju. Biskup Trsta može odstupiti od ovog pravila, uzimajući u obzir slučaj po slučaj (posebne slučajeve).

15. Nekim je laicima dopušteno egzorcista podržavati molitvom, ali nikada ne smiju izgovarati riječi molitve egzorcizma. Kao što je navedeno pod brojem 35 Općeg uvoda u obred “De exorcisrnis et supplicationibus quibusdam”, vjernici se potiču gorljivo moliti na način predviđen obredom. Zbog delikatnosti slučaja i poštivanja pojedinaca zabranjena je prisutnost medijskih sredstava i njihova uporaba.
Molitve za ozdravljenje i oslobođenje

16. Dok je egzorcizam svečana i javna molitva izvedena pod autoritetom Crkve, molitve za ozdravljenje i oslobođenje posebne su prirode. Svatko ih može moliti, ako želi za sebe ili drugoga izmoliti ozdravljenje i oslobođenje od zloga i zlog duha, vjerujući u snagu Duha Svetoga. Kongregacija za nauk vjere je unaprijed odredila da “svaki vjernik ima pravo moliti Boga za ozdravljenje”. Takve su molitve prikladno sastavljene/napisane u okviru potpune odanosti katoličkoj doktrini i dovoljno pažljivo da se ne sklope u oblik koji bi mogao dovesti do dvosmislenosti i nesporazuma. Ako je moguće, takve molitve treba provoditi u privatnom okruženju i u malim zajednicama.

17. Da bi se organizirala zajedničke i javne molitve za ozdravljenje i oslobođenje, potrebno je pismeno odobrenje biskupa. Ove molitve ni na koji način ne smiju uključivati davanje hostija, drugih sakramenata i liturgije sate. Takve molitve ne može se ni na koji način uvesti u slavljenju Euharistije, ostalih sakramenata i liturgije/bogoslužje časa. Zabranjeno je blagosloviti pojedince sa sakramentom Euharistije kako bi postigli njihovo ozdravljenje i oslobođenje od zlog duha.

18. Javne molitve za ozdravljenje i oslobođenje na svetih mjestima mora voditi posvećeni svećenik; stoga ih ne mogu inicirati i voditi vjernici laici koji moraju paziti da ne polažu svoje ruke ili izvode geste koje su predodređene posvećenim svećenicima i da ne blagoslivljaju predmete ili osobe izvan granica i uvjeta koje svojim propisanim odredbama postavila Crkva (usp. Talijanska biskupske konferencija – CE1 , Benedicion, Rim, 1992, 18).

19. Svete mise ne smiju se imenovati pod nazivom “za ozdravljenje i oslobođenje” jer svaka Sveta misa kao takva uvijek je izvor iscjeljenja i oslobođenja. Umjesto toga, može se slaviti Sveta misa nazvanu “Za svaku potrebu” (CEI, Messale Romano, Vatikan, 1983, str. 826). Važno je imati na umu da se Sveta misa uvijek i strogo mora razlikovati od obreda egzorcizma i u njoj se ne smije unositi nijedan oblik egzorcizma. To se također odnosi i na druge liturgijske molitve, kao što su slavlje sakramenata, liturgijska časa i euharistijsko klanjanje.

ZAKLJUČAK
20. Jedna utješna sigurnost podupire Crkvu: „… a osuda – što je knez ovoga svijeta osuđen ” i ‘Zato se pojavi Sin Božji:da razori djela đavolska.”. (Iv 16,11), (1 Iv 3,8). Razapet i uskrsli Krist pokazao se jači od sotone. Crkva je povezana s Kristovom pobjedom nad zlim i od Njega je naslijedila moć izganjanja zlih duhova (usp. Mt 10,1 i dalje). Crkva očituje ovu moć kroz vjeru u Krista i molitvu (usp Mk 9,29 / Mt. 17,19) koja, u određenim slučajevima, lako poprima oblik egzorcizma. U ovoj povijesnoj fazi Kristove pobjede, upisana je perspektiva sudnjeg dana, drugog i posljednjed Kristova dolaska na kraju svijeta prema kojem je usmjeren život kršćanina. Čak i da je istina da se zemaljska povijest i dalje odvija pod utjecajem “duha koji sada djeluje” kako kaže sveti Pavao “u sinovima neposlušnim” (Ef 2,2), vjernici znaju da su pozvani boriti se za konačnu pobjedu Božjeg kraljevstva: “jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.” (Ef 6,12).